Pored neprekidne zime i stalne opasnosti od polarnih medveda, stanovnici udaljenog norveškog grada Longjirbijena moraju da poštuju još jedno neobično pravilo – u njemu je ilegalno umreti.
Smešten na arhipelagu Svalbard, na pola puta između Norveške i Severnog pola, Longyearbyen važi za jedno od najhladnijih naseljenih mesta na svetu.
Zbog ekstremnih temperatura i permafrosta, tela pokojnika ne mogu da se raspadnu prirodnim putem, što je dovelo do uvođenja zabrane sahranjivanja još davne 1950. godine.
Strah od zaraza doveo do zabrane sahranjivanja
Kada su naučnici 1998. godine ekshumirali tela preminulih iz pandemije španskog gripa 1918. godine, otkrili su da su uzorci smrtonosnog virusa ostali netaknuti. U strahu od širenja bolesti, lokalne vlasti su donele odluku da se u Longyearbyenu više ne može sahranjivati.
Danas, ako neko postane smrtno bolestan, mora da napusti Svalbard i ode na kopno Norveške kako bi proveo poslednje dane. Iako je dozvoljeno polaganje urni sa kremiranim ostacima, većina stanovnika bira da svoje večne domove pronađe drugde.
„Ako se proceni da vam je kraj blizu, biće preduzeti svi koraci da vas prebace na kopno“, izjavio je Jan Kristijan Majer sa Norveškog univerziteta za nauku i tehnologiju.
Ni rađanje nije uobičajeno
Osim što je umiranje zabranjeno, ni rađanje nije uobičajeno u Longjirbijenu. Iako postoji mala bolnica, trudnice se podstiču da otputuju na kopno nekoliko nedelja pre porođaja.
Ovo jedinstveno naselje ostaje jedno od najzanimljivijih mesta na svetu, gde prirodni uslovi diktiraju pravila života i smrti.